Bible

 

Postanak 39

Studie

   

1 Josipa dovedoše u Egipat. Tu ga od Jišmaelaca koji su ga onamo doveli kupi Egipćanin Potifar, dvoranin faraonov i zapovjednik njegove tjelesne straže.

2 Jahve je bio s Josipom, zato je u svemu imao sreću: Egipćanin ga uzme k sebi u kuću.

3 Vidje njegov gospodar da je Jahve s njim i da svemu što mu ruka poduzme Jahve daje uspjeh;

4 zavolje on Josipa, uze ga za dvoranina i postavi ga za upravitelja svoga doma i povjeri mu sav svoj imetak.

5 I otkad mu je povjerio upravu svoga doma i svega svog imetka, blagoslovi Jahve dom Egipćaninov zbog Josipa: blagoslov Jahvin bijaše na svemu što je imao - u kući i u polju.

6 I tako sve svoje prepusti brizi Josipovoj te se više ni za što nije brinuo, osim za jelo što je jeo. A Josip je bio mladić stasit i naočit.

7 Poslije nekog vremena žena njegova gospodara zagleda se u Josipa i reče mu: "Legni sa mnom!"

8 On se oprije i reče ženi svoga gospodara: "Gledaj! Otkako sam ja ovdje, moj se gospodar ne brine ni za što u kući; sve što ima meni je povjerio.

9 On u ovoj kući nema više vlasti negoli ja i ništa mi ne krati, osim tebe, jer si njegova žena. Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga!"

10 Iako je Josipa salijetala iz dana u dan, on nije pristajao da uz nju legne; nije joj prilazio.

11 Jednog dana Josip uđe u kuću na posao. Kako nikog od služinčadi nije bilo u kući,

12 ona ga uhvati za ogrtač i reče: "Legni sa mnom!" Ali on ostavi svoj ogrtač u njezinoj ruci, otrže se i pobježe van.

13 Vidjevši ona da je u njezinoj ruci ostavio ogrtač i pobjegao van,

14 zovne svoje sluge te im reče: "Gledajte! Trebalo je da nam dovede jednog Hebrejca da se s nama poigrava. Taj k meni dođe da sa mnom legne, ali sam ja na sav glas zaviknula.

15 A čim je čuo kako vičem, ostavi svoj ogrtač pokraj mene i pobježe van."

16 Uza se je držala njegov ogrtač dok mu je gospodar došao kući.

17 Onda i njemu kaza istu priču: "Onaj sluga Hebrejac koga si nam doveo dođe k meni da sa mnom ljubaka!

18 Ali čim je čuo kako vičem, ostavi svoj ogrtač pokraj mene i pobježe van."

19 Kad je njegov gospodar čuo pripovijest svoje žene koja reče: "Eto, tako sa mnom tvoj sluga", razgnjevi se.

20 Gospodar pograbi Josipa i baci ga u tamnicu - tamo gdje su bili zatvoreni kraljevi utamničenici. I osta u tamnici.

21 Ali je Jahve bio s njim, iskaza naklonost Josipu te on nađe milost u očima upravitelja tamnice.

22 Tako upravitelj tamnice preda u Josipove ruke sve utamničenike koji su se nalazili u tamnici; i ondje se ništa nije radilo bez njega.

23 Budući da je Jahve bio s njim, upravitelj tamnice nije nadgledao ništa što je Josipu bilo povjereno: Jahve bijaše s njim, i što god bi poduzeo, Jahve bi to okrunio uspjehom.

   

Bible

 

Postanak 39:3

Studie

       

3 Vidje njegov gospodar da je Jahve s njim i da svemu što mu ruka poduzme Jahve daje uspjeh;

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 4984

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

4984. 'And he did not concern himself with anything except the bread that he ate' means that the good from there was made its own. This is clear from the meaning of 'bread' as good, dealt with in 276, 680, 3478, 3735, 4211, 4217, 4735; and from the meaning of 'eating' as being made one's own, dealt with in 3168, 3513 (end), 3596, 3832, 4745. 'He did not concern himself with anything except the bread' means that it took to itself nothing else than good. One might think that when good makes truth its own, it makes its own that kind of truth which is the truth of faith; but in fact it makes the good of truth its own. Truths that have no useful purpose do indeed come near it but they do not enter into it. All useful purposes led to by truths are instances of the good of truth. Truths which have no useful purpose are separated, some of which are then retained, others laid aside. The ones that are retained lead in some direct or else more remote way to good and actually have a useful purpose. Ones that are laid aside do not lead to good, nor do they become linked to it. Initially all useful purposes exist as the truths of doctrine, but they move on to become forms of good. They become such when a person acts in conformity with them, for it is what the person actually practises that imparts such a nature to those truths. Every action springs from the will, and the will is what causes that which existed initially as truth to become good. From this it is evident that, when in the will, truth is no longer the truth of faith but the good of faith, and that it is not the truth of faith but the good of faith that brings happiness. For the latter exerts an influence on the essential constituent of a person's life, that is to say, on the intentions in his will, bringing him interior delight or bliss, and in the next life happiness that is called heavenly joy.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.