Sudije 11

Study

           

1 A Jeftaj od Galada beše hrabar junak, ali sin jedne kurve, s kojom Galad rodi Jeftaja.

2 Ali Galadu i žena njegova rodi sinove, pa kad dorastoše sinovi te žene, oteraše Jeftaja rekavši mu: Nećeš imati nasledstvo u domu oca našeg, jer si sin druge žene.

3 Zato pobeže Jeftaj od braće svoje, i nastani se u zemlji Tovu; i stekoše se k njemu ljudi praznovi, i iđahu s njim.

4 A posle nekog vremena zavojštiše sinovi Amonovi na Izrailja;

5 I kad zavojštiše sinovi Amonovi na Izrailja, otidoše starešine galadske da dovedu Jeftaja iz zemlje Tova.

6 I rekoše Jeftaju: Hodi i budi nam vojvoda, da vojujemo sa sinovima Amonovim.

7 A Jeftaj reče starešinama galadskim: Ne mrzite li vi na me, i ne isteraste li me iz doma oca mog? Što ste dakle došli k meni sada kad ste u nevolji?

8 A starešine galadske rekoše Jeftaju: Zato smo sada došli opet k tebi da pođeš s nama i da vojuješ sa sinovima Amonovim i da nam budeš poglavar svima koji živimo u Galadu.

9 A Jeftaj reče starešinama galadskim: Kad hoćete da me odvedete natrag da vojujem sa sinovima Amonovim, ako mi ih da Gospod, hoću li vam biti poglavar?

10 A starešine galadske rekoše Jeftaju: Gospod neka bude svedok među nama, ako ne učinimo kako si kazao.

11 Tada otide Jeftaj sa starešinama galadskim, i narod ga postavi poglavarem i vojvodom nad sobom: i Jeftaj izgovori pred Gospodom u Mispi sve reči koje beše rekao.

12 Potom posla Jeftaj poslanike k caru sinova Amonovih, i poruči: Šta imaš ti sa mnom, te si dopao k meni da ratuješ po mojoj zemlji?

13 A car sinova Amonovih reče poslanicima Jeftajevim: Što je uzeo Izrailj moju zemlju kad dođe iz Misira, od Ariona do Javoka i do Jordana; sada dakle vrati mi je s mirom.

14 Ali Jeftaj posla opet poslanike k caru sinova Amonovih..

15 I poruči mu: Ovako veli Jeftaj: Nije uzeo Izrailj zemlje moavske ni zemlje sinova Amonovih.

16 Nego izašavši iz Misira pređe Izrailj preko pustinje do Crvenog Mora i dođe do Kadisa.

17 I posla Izrailj poslanike k caru edomskom i reče: Pusti da prođem kroz tvoju zemlju. Ali ne posluša car edomski. Posla takođe k caru moavskom:, ali ni on ne hte. I tako staja Izrailj u Kadisu.

18 Potom idući preko pustinje obiđe zemlju edomsku i zemlju moavsku, i došavši s Istoka zemlji moavskoj stade u logor s one strane Ariona; ali ne pređoše preko međe moavske, jer Arion beše međa moavska.

19 Nego posla Izrailj poslanike k Sionu caru amorejskom, caru esevonskom, i reče mu Izrailj; dopusti nam da prođemo kroz tvoju zemlju do svog mesta.

20 Ali Sion ne verova Izrailju da ga pusti da pređe preko međe njegove, nego Sion skupi sav svoj narod i stadoše u logor u Jasi, i pobi se sa Izrailjem.

21 A Gospod Bog Izrailjev predade Siona i sav narod njegov u ruke sinovima Izrailjevim, te ih pobiše; i zarobi Izrailj svu zemlju Amoreja, koji življahu u onoj zemlji.

22 Zadobiše svu zemlju amorejsku od Ariona do Javoka, i od pustinje do Jordana.

23 Tako je dakle Gospod Bog Izrailjev oterao Amoreje ispred naroda svog Izrailja, pa ti li hoćeš da je zemlja njihova tvoja?

24 Nije li tvoje ono što ti da da je tvoje Hemos bog tvoj? Tako koga god Gospod bog naš otera ispred nas, onog je zemlja naša.

25 Ili si ti po čem bolji od Valaka sina Seforovog cara moavskog? Je li se on kad svađao s Izrailjem? Je li kad vojevao s nama?

26 Izrailj živi u Esevonu i u selima njegovim i u Aroiru i selima njegovim i po svim gradovima duž Arnona tri stotine godina; zašto ne oteste za toliko vremena.

27 I tako nisam ja tebi skrivio, nego ti meni činiš zlo ratujući na me. Gospod sudija nek sudi danas između sinova Izrailjevih i sinova Amonovih.

28 Ali car sinova Amonovih ne posluša reči koje mu poruči Jeftaj.

29 I siđe na Jeftaja duh Gospodnji, te prođe kroz Galad i kroz Manasiju, prođe i Mispu galadsku, i od Mispe galadske dođe o sinova Amonovih.

30 I zavetova Jeftaj zavet Gospodu i reče: Ako mi daš sinove Amonove u ruke,

31 Šta god iziđe na vrata iz kuće moje na susret meni, kad se vratim zdrav od sinova Amonovih, biće Gospodnje, i prineću na žrtvu paljenicu.

32 I tako dođe Jeftaj do sinova Amonovih da se bije s njima; i Gospod mu ih dade u ruke.

33 I pobi ih od Aroira pa do Minita u dvadeset gradova i do ravnice vinogradske u boju vrlo velikom; i sinovi Amonovi biše pokoreni pred sinovima Izrailjevim.

34 A kad se vraćaše Jeftaj kući svojoj u Mispu, gle, kći njegova iziđe mu na susret s bubnjevima i sviralama; ona mu beše jedinica, i osim nje ne imaše ni sina ni kćeri.

35 Pa kad je ugleda, razdre haljine svoje i reče: Ah kćeri moja! Vele li me obori! Ti si od onih što me cvele; jer sam otvorio usta svoja ka Gospodu i ne mogu poreći.

36 A ona mu reče: Oče moj, kad si otvorio usta svoja ka Gospodu, učini mi, kako je izašlo iz usta tvojih, kad te je Gospod osvetio od neprijatelja tvojih, sinova Amonovih.

37 Još reče ocu svom: Učini mi ovo: ostavi me do dva meseca da otidem da se popnem na gore da oplačem svoje devojaštvo s drugama svojim.

38 A on joj reče: Idi. I pusti je na dva meseca, i ona otide s drugama svojim i oplakiva devojaštvo svoje po gorama.

39 A kad prođoše dva meseca, vrati se k ocu svom; i on svrši na njoj zavet svoj koji beše zavetovao. A ona ne pozna čoveka. I posta običaj u Izrailju

40 Da od godine do godine idu kćeri Izrailjeve da plaču za kćerju Jeftaja od Galada, četiri dana u godini.

  

Exploring the Meaning of Sudije 11      

Napsal(a) Rev. Julian Duckworth

Judges 11: Jephthah’s victory.

This chapter and most of the next are about the judge Jephthah. He was Gilead’s son by a prostitute, so Gilead’s other sons despised him, and drove him out from his homeland. He fled to the land of Tob, where he lived amongst reckless men. When the Ammonites made war against Israel, the elders of Gilead went to the land of Tob to ask if Jephthah would lead their army. At first, Jephthah challenged them, and asked why they would come to him for help after expelling him from their county. However, the elders swore by the Lord that they would accept him as their leader, so he agreed to go with them.

Then Jephthah sent messengers to the king of Ammon, to ask why his people were attacking Gilead. The king said that Israel had taken away their land, but Jephthah recounted to them the history of Israel’s time in the wilderness, specifically pointing out that they not made war with the nations of Canaan. The only exception was the Amorite king Sihon’s attack on Israel, in which the Israelites defended themselves and defeated the Amorites. So, Jephthah explained that Israel had not taken land from the Ammonites. But the people of Ammon did not listen, and prepared for war.

While preparing his army against the people of Ammon, Jephthah made a vow to the Lord: if He would grant Gilead victory, Jephthah would make a burnt offering of the first thing which came out from his house upon his return home. Battle ensued, and the army of Jephthah utterly defeated Ammon.

When Jephthah returned home, his daughter – his only child – came out of the house to greet him with music and dancing. He tore his clothes in despair, and told her about his vow to the Lord. His daughter told him to keep his word, and asked to be left alone for two months to lament her virginity. Then, when the time came, Jephthah carried out his vow to the Lord.

*****

Jephthah’s dealings with both the Ammonites and his own family show that serving the Lord leads us to seek peace, not conflict or war. His account of the Israelites’ struggles showed that his people had only defended themselves against other nations, but had not fanned the flames of war. We are to do the work of making peace in our lives, while upholding and defending what is true (see Swedenborg’s work, Arcana Caelestia 1683).

The people of Ammon stand for knowing what is true, but then corrupting that truth to live a life based in falsities. For example, if we know the Lord regenerates us, and then tell ourselves that we no longer hold any responsibility for our eternal state, we have falsified the truth. This view completely distorts the truth: the Lord regenerates us as we work to live righteously (see Swedenborg’s work, Sacred Scripture 18[3]).

The spiritual meaning of a ‘daughter’ is an affection for spiritual truths and the life they offer. Affection is the offspring of feeling delight in truths; as we develop these affections, we learn to recognize that they come from the Lord, for he is the source of all good things (Arcana Caelestia 3336[2]).

Jephthah’s daughter was his deepest love, his greatest affection. She was a virgin, representing the spiritual qualities of purity and innocence. Her request for two months of solitude can be understood as our need to reflect during any giving to the Lord, to be sure that our intentions are pure, without any selfish expectations (see Swedenborg’s work, Divine Providence 121).

    Studovat vnitřní smysl

Přeložit: