1
Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.
2
Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
3
Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
4
iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
5
Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
6
Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'
7
svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
8
U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.
9
S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
10
Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
11
I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;
12
kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
13
Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.
14
Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.
15
Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
16
Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.
17
Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
18
Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?
19
DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
20
Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?
21
Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
22
Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
23
Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.
24
Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"
