Job 27

Studie

           |

1 Job nastavi svoju besjedu i reče:

2 "Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:

3 sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,

4 usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.

5 Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.

6 Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.

7 Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!

8 Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?

9 Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?

10 Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?

11 Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.

12 Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?"

13 "Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.

14 Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.

15 Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.

16 Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,

17 nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.

18 Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:

19 bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.

20 Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.

21 Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.

22 Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.

23 Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.